Veliki rezbarski eksperiment Venecija tone, linja, trune, kopni, rdja (pa sve vishe lichi na Sentandreju). Ali u borbi s prolaznoshtju, na obalama Velikog kanala svakog leta osvane neka osvezhena fasada koja ne deluje kao nashminkana babetina, nego kao raskoshna devojka u punom cvatu.
Na red su doshle, da se obnove, i table s ulichnim strelama-putokazima.
Kao ortodoksni pravoslavac*
ovo (sada) nije pleonazam poshto se „ortodoksni” koristi u smislu „zadrti”
autor se u ovoj nastaloj situaciji pokolebao.
Shta ako se neki majstor zeznuo i postavio tablu pogreshno? U suprotnom pravcu. Autor je sumnjao da se ovakav velik posao (takvih tabla ima vishe stotina) mogao obaviti bez greshke. A svega jedna pogreshna strela mozhe da pokvari ceo sistem, mislio je on.
Chovek vishe ni u Veneciji ne mozhe da veruje onome shto svojim ochima vidi.
Reshio je da proveri da li sve strele ispod natpisa „San Marco” zaista pokazuju u pravcu trga sv. Marka i da li nas vode uvek do njega.
Do istog trga.
Barem, tako nam se na trgu, chini. Ali, da li je to zaista uvek isti trg? Trebalo je proveriti.
Radi toga, autor je uchinio josh jednu stvaralachku posetu vodenom gradu. Po obichaju, poveo je sa sobom i svoju zemaljsku saputnicu gospodju Alinu. Njoj je ovoga puta pripala chast da bude autorov asistent u njegovom nauchnom eksperimentu.
U stvari, bila mu je potrebna njena marama, koju je na trgu sv. Marka svezao na vrata katedrale, zatim je uzeo Alinu pod ruku i odveo je do hotela Danijeli, gde je Zhorzh Sand pushila cigar. Barem tako kazhe Crnjanski.
Vratili su se (ne Zhorzh Sand i Crnjanski, nego Alina i autor) na trg sv. Marka, i na vratima katedrale, maramu – nisu nashli!
„Lopovi mletachki!”, planuo je autor srpski, patriotski! Kao Njegoshev vojvoda Drashko na primer!
Medjutim, odsustvo marame sa brave, gledano bez patriotskih predrasuda, moglo je da znachi neshto drugo: da ovaj trg ipak nije onaj isti.
Da u Veneciji ima vishe trgova sv. Marka.
*
Autor je reshio da ponovi eksperiment, ali tako da ovoga puta na trgu ostavi znak koji chak ni venecijanski lopovi netje motji da ukradu.
Ispred katedrale sv. Marka, umesto marame, ostavio je celu gospodju Alinu. Oprashtao se od nje sentimentalno, kao da nije siguran da li tje je, kada opet dodje, zatetji pred crkvom.
Otishao je do Rialta, pa se vratio sa rive, i Alinu – nije video na trgu!
Vrteo se pred hramom, strepetji da onaj drugi trg sv. Marka, na kojem ga cheka gospodja Alina, nikad vishe netje motji da pronadje.
Najzad ju je ipak ugledao na sporednom trgitju iza katedrale, na Placu Leoni. Ispred njega stoje, kao da ga chuvaju, mali, glavati lavovi koji deluju kao da su patuljci svoje sorte.
Autor je chemer pokajanja gutao. Tako prodje onaj ko za asistenta u egzaktnom eksperimentu, angazhuje – zhenu.
Na trg lavova, Alina je pobegla od mletachkog papagaja. Zhgoljav, shepav i tjelav matorko, nosio je karirani zhuti sako i pantalone boje jagode. A kravatu zelenu kao spanatj.
Alina ga je odbijala, ali se i zabavljala. Kikotala se i odgovarala chovechuljku neshto na nemachkom jeziku. Najzad, kada je autor nedvosmisleno prishao Alini, papagaj je uplasheno prhnuo u sporednu ulicu.
*
Autor se kolebao izmedju dve opcije: Kraljevitj Marko ili Ajshtajn? Kojem da se privoli modelu? Da li da juri i na megdan zove mletachkog pedera, ili da nastavi nauchnoistrazhivachki rad?
Konsultovao je i gospodju Alinu, koja je glasala za opciju Ajnshtajn i, ujedno, skrenula mu je pazhnju (ne Ajshtajnu nego autoru) da ime nemachkog chupavca – Ajshtajn – znachi „jedan kamen”: Ein Stein.
„Kamenko?”, asocirao je autor, poshto spada u red eruditnih pisaca.
Kamen ga je, medjutim, naveo na reshenje! Smislio je nov eksperiment, iz kojeg je sasvim eliminisao nesigurne ljudske (humane) faktore.
„Daj mi nozh!”
Alina se uplashila; ipak je autor Srbin, mada samo iz Madjarske.
Na sretju, autoru je oshtro orudje bilo potrebno samo u nauchne svrhe. I poshto Alina nije nosila sa sobom nozh (ona nije Srpkinja), autor se zadovoljio njenim makazicama.
I, u basamak ispred kafane Florijan, ispod arkada koje s tri strane obrubljuju trg svetoga Marka, urezao je znak „X”.
U kamen!
U kameni basamak, gladak kao tjela, izlizan od stopala i zadnjica turista koji, poput golubova, sede oko trga i bulje u fasadu fantastichne crkve.*
* Od tada, na stepnicama ispred Florijana, mozhe se videti autorov duborez.
Otishli su do Mosta uzdaha i vratili se brzo, ali znaka „X” u kamenu – opet nije bilo.
„Nema vishe sumnje: u Veneciji ima vishe trgova sv. Marka; to je sad vetj egzaktno”, konstatovao je autor, ali je Alina bila drugog mishljenja:
„Da, ali je tur one Japanke egzaktniji.”
„Majku mu!” (Chitaj: ipak nije uzalud doveo Alinu.)
Na mestu gde je autor zarezao kamen, sedela je riba kao golub machjih ochiju (bademastih).
Zbog nje, eksperiment opet nije mogao da bude proglashen uspeshnim niti zavrshenim. Trebalo je proveriti da li se pod japanskom zadnjicom zaista greje nauchni znak.
„Hajde da se slikamo”, rekla je Alina, vadetji iz torbe fotoaparat. Namestila je autora da bude fesh, iza ledja s katedralom, zatim mu se zavukla pod pazuho u zagrljaj, i, na engleskom jeziku*, zamolila Japanku da ih slika.
* Alina govori strane jezike kao smuk.
Tako je nastala fotografija na kojoj se Alina smeje, autor pak – skache kao panter!
Da sedne na znak „X” u kamenu!
Alina se kao smuk zahvalila Japanki, uzela fotoaparat i snimila autora, u krilu – sa malom Japankom! Na slici, ktji Dalekog Istoka revoltirano mlatara rukama i koprca nogama jer precizna i uchtiva na japanski nachin, nije mogla da shvati zashto je autor zauzeo njeno mesto.
On je, medjutim, sedeo sav zadovoljan, kao na zlatu: na svom pronadjenom znaku kao egzaktnom dokazu pod turom.
Zakljuchio je da postoji ipak samo jedan trg sv. Marka, i da sve strele pokazuju u njegovom pravcu.