Ljubavi

„Mi, dvojezichni ljudi, volimo uvek dve zhene”, rekao je neki od autorovih junaka (up. indirektno ispovedni diskurs.)

„A uzgred, dodushe ne uvek sa pravim udubljivanjem, uchimo i neke strane jezike, shto takodje ima posledice na ljubavnom planu”, dodao je autor svom junaku u direktno ili ispovedno ispovednom diskursu najzad.

*

Prva ljubav autorchitjeva bila je odmah primer, a ujedno i predskaz za jezichko i etnichko sharenilo njegove srchane budutjnosti.

Dovoljno mu je bilo da apsolvira svega mesec (prinudnih) dana u zabavishtu pa da se zaljubi (tamo) u curicu svojih godina (dakle chetir i po) koja se zvala Dora Vlashich. (Ono „Dora” u madjarskom originalu izgovara se s dugachkim „o”, kao u engleskom „Doors”.)

Sudetji po njenom prezimenu, shto je nekada u originalu trebalo da bude ne „Vlashich”, nego „Vlashitj”, Dora je bila hrvatskog porekla, shto je za autorchitja s chetir i po bilo isto kao da je srpskog (up. rani panslavizam).

Dora Vlashich, medjutim, nije znala ni hrvatski ni srpski (up. asimilacija nacionalnih i etnichkih manjina).

A to, da ona ne zna srpski, ispostavilo se. Jer moglo se i ne ispostaviti. Kao shto se, na primer, nije ispostavilo da li zna ili ne zna, recimo, japanski. Naime, autorchitj za japanski nije ju pitao. Za srpski jeste. Pitao ju je: „Znash da gavarish srpski?” (Ono „gavarish” nije rusizam, nego infantilizam diskursa.)

„Mi van?” („Shta je?”, madj.) To mu je odgovorila Dorica, a kada joj je autrochitj od-odgovorio na rogobatnom madjarskom (otprilike „sam ja misljo da si Srb”)*, devojchica se zasmejala kao zvonce, a na obrazitjima su joj se pojavile one dve rupice od kojih je autorchitj s chetir i po shizio.

* Autorchitj je, uprkos neuspelom pokushaju s jaslicama, upisan (ipak) u zabavishte da nauchi madjarski, ali ni tu nije izdrzhao dugo, pa je madjarski nauchio od dece u komshiluku, spontano kao neki domaternji jezik.

Nada mu se dakle da tje s Dorom motji da govori srpski izjalovila, ali se zato dozhivotno zaljubio u nju: ona mu je ostala, zauvek, prva ljubav. „Hajdemo u jorgovan”, rekao joj je relativno pravilno, poshto se „jorgovan” madjarski kazhe slichno. „Orgona.” A uhvatio ju je i za ruku.

*

Odvodjenjem cure u jorgovan, autorchitj je stvorio paradigmu. U to zhbunje, koje je duzh pruge prigradske zheleznice na liniji Budimpeshta–Sentandreja u proletje buknulo i zamirisalo a izgledalo kao da na granama sede krupni, beli, plavi i ljubichasti golubovi, autorchitjevi vrshnjaci su, sledetji njegov primer odnosno njega lichno, dakle s nim zajedno, vodili devojchice i kasnije, posle zabavishta, kao uchenici nizhih razreda mesne osnovne shkole.

*

U kalashkom jorgovanu cvetale su i „shljive”!

*

Ako prema svakoj vrsti kulta lichnosti autor ne bi imao urodjeni otpor, mozhda bi i pristao da mu dignu spomenik vernosti. (Tehnichki bi to znachilo da se digne spomenik od njega.)

Jer je bome autorchitj kao shkolar u jorgovan odvodio curu istu, josh iz zabavishta!

*

Sad tje neko s punim pravom primetiti da je ovde neka grdna protivrechnost u odnosu na pochetnu tvrdnju:

„Mi, dvojezichni ljudi, volimo uvek dve zhene.”

Kako li sa tom premisom harmonizira autorchitj kao kip vernosti? Izgleda, posledice dvojezichnosti pojavile su se na njemu tek kasnije.

*

To je, medjutim, narativna varka, u opreci s chinjenichnim stanjem. Jer je svetlo narativno bilo dosad reflektorskog tipa, upereno na Doricu Vlashich.

No u senci koju sada razbijaju narativne lampe, skrivala se jedna mala, hroma Ciganka. Njeno ime, za razliku od Dorinog, ostaje u tami, poshto tje nju diskurs ovaj ispovedni vetjma razgaliti.

Ona je bila, naime, prva devojka koju je autor (i ne samo on) video bez icheg i nicheg. (Te seanse, vishe ljubopitljivistichkoga nego sladostrasnog karaktera, odrhzavale su se ne u jorgovanu, nego u jednom napushtenom podrumu u ciganskoj mahali.)

*

Daljim shirenjem narativnog svetla – kojem tje se radi sprechavanja preterano odlutajutjeg diskursa i nepozheljnog prevazilazhenja pozheljnih granica diskrecije ipak obuzdati intenzitet – iz tame bi izashla josh jedna Ciganka u koju je autorchitj u to vreme (dakle paralelno) bio zaljubljen, ali samo leti. Ona nije zhivela, naime, u Kalazu, nego u Medni, gde je autorchitj provodio ferije kod dede i bake s majchine mu strane.

Njegova medinska Ciganka ostaje takodje anonimna, ali ne toliko iz diskrecije, koliko zbog amnezije ili chudne chinjenice da joj autorchitj ni onovremeno nije znao ime.

Da!

Nikad nisu razgovarali, pa ju je zapamtio kao da je bila nema. Dolazila je iz mahale u selo i sedela na basamacima ili klupi pred nechijom kutjom, a autor bi piljio u nju kao opcharan.

Kada bi pak ona, bez rechi i s tajanstvenim osmehom na licu, ustala i otishla, autorchitj bi tugovao, ali samo kratko.

Nastavio bi da shutira loptu ili otrchao u guvno (negde se kazhe „gumno”) da se igra s devojchicom „iz roglja”. Prema kojoj mu je tada, u malishanstvu, ljubav samo tinjala, ali je buknula desetak godina kasnije, u pubertetu, ali ne u guvnu, nego u mesnom Parku heroja.

Lutkice bele xxx Partizani xxx Vernost