Uskrs

Kao da je planirao i tempirao, autor je Websajt-stori popeo na internet bash na Uskrs 2000. godine.

*

„Sada kada pishem ove rechi”, pisao je autor kada je pisao ove rechi, „Uskrs je, uskrshnja notj, subota ili vetj nedelja. U porti Saborne crkve u Sentandreji i svim srpskim mestima Budimske eparhije ide se oko ckve, a u ponotj otvaraju se strazhnja vrata – kako ovde kazhu – od zhenske crkve. Svuda u isto vreme, kao kad se u nekom gradu upale ulichna svetla.”

*

Tako je pisao autor kada je pisao ove rechi, mada je znao da one sa istinom nisu u besprekornoj harmoniji, jer usled razlike izmedju (manjeg) broja sveshtenika i (vetjeg) broja crkava, Hristovo vaskrsenje u Budimskoj eparhiji deshava se asinhrono, ali zato (i samo zato) svuda.

*

Sveshtenici mobilno raznose radosnu vest u sva sela i naselja – naravno lichno, dakle automobilno, a ne mobilnim telefonom.

*

Asinhronizacija vaskrsenja imala je za prednost i vetju posetjenost Uskrsa, u vidu notjnog hodochashtja u krugu susednih mesta.

Posle ponotjnog vaskrsenja u Sentandreji ishlo se u dva sata u Pomaz a u chetiri u Kalaz.

Direktno.

To jest kontinuirano, bez povrataka kutji. Nego sa sedenjem s prijateljima.

Tako su povorke uskrshnjih hodochasnika rasle od sela do sela, up. lavina Srba.

*

Uskrs je praznik radosti, veseo. U Sentandreji je bivao jako svechan, u Pomazu vetj veseliji, a u Kalazu najveseliji.

*

Autor je iz detinjstva nosio naviku da se za Uskrs „ponovi” – da dobije ili kupi sebi neshto novo. Kao deran, nove komade garderobe oblachio je prvi put na Uskrs, u crkvu.*

* Tako je hteo jednom da ode na liturgiju u novim patikama i sjajnim crnim gatjama od klota, a pod pazuhom sa loptom – pravim fudbalom od kozhe, zashnirane gajtanom. „Nemoj me jediti, ovo nije vreme shporta i razonode”, rekao mu je deda Veljko nachitano. (Mesne novine juzhnosloavenske manjine donosile su program beogradskog radija.)

*

Sada, dok je pisao ove rechi koje pishe, autor je reshio da za Uskrs 2000. godine kupi sebi novog misha. Ili nov mish, poshto se radilo o nezhivom bitju – ne, ne o crknutom mishu, nego o kompjuterskom.

Naime, stari mish mu je – kako reche autorov koautor B. B. – postao ljigav. Da bi premestio kurzor iz jednog ugla ekrana u drugi, autor je morao da se bori s malom mrcinom kao da je davi.

Imao je zbog nje permanentnu upalu mishitja u ramenu.

*

Medjutim, uneti novost u sistem u poslednjem momentu, bukvalno pred zavrshni korak, izgledalo mu je nelogichno. (I zloslutno.) A ne bi bilo fer ni prema starom mishu koji je ipak odradio svoje.

Autor nije hteo da postupi neortodoksno bash na ortodoksni Uskrs.

*

Umesto novog misha, kupio je novu, veliku crvenu svetju, i stavio ju je na mesto isto takve stare, dogorele.

Nju je voleo, da mu gori, kada slusha muziku on.

*

U Jerusalimu vernici u hramu, u trenutku vaskrsenja Hristovog, pale buktinje.

Izgleda kao da u crkvi gori vatra.

*

Vrativshi se sa vaskrshnje sluzhbe u Sentandreji, autor je ne paletji lampu ukljuchio kompjuter i gledao kako se u mraku na drajverima i modemima pale raznobojna svetla.

Dok se mashina zagrevala, on je upalio novu crvenu svetju.

*

Kada se popeo na internet, na ekranu se pojavio ikonostas – pozajmljen iz Blagoveshtenske crkve u Sentandreji.

*

Sedeo je u mraku i gledao svemir u jajetu.

*

Zatim je otvorio i pregledao fajlove.

Svetlucala su bela slova u crnom beskraju.

*

Najzad, u uskrshnju notj 2000. godine, kliknuo je na OK i poslao, sve, u svemir.