LJUBAV KOJA JE SVAKOGA JUTRA GODINU DANA STARIJANaravno, Minotaj ima pravo. Naš razgovor u trpezariji jeste bio Šekspir. "Makbet", prvi čin, scena sedma. Ja sada pokušavam da ispod onog svog osmeha koji ujeda, sprovedem nad Minotajem postupak koji bi se uslovno mogao nazvati lečenje. Lečenje naše obolele ljubavi, koja je svakoga jutra godinu dana starija. Kako se ljubavi ne leče po bolnicama i hirurškim dvoranama, pogotovo ne u ratu, obratila sam se vračima. Neke načine lečenja već sam okušala i odbacila kao nedelotvorne. Uprkos svim mojim naporima Minotaj me više ne poznaje i zaboravio je čak i moje ime. Misli da sam mu sluškinja, sestra ili nešto tako. Više ne čuje šta mu govorim. Pod bombama na mene njemu se više ne diže. A ni na neku drugu ženu. Ko je prodenuo svoj život kroz srce kao konac kroz iglene uši, razumeće zašto ja činim sve moguće da Minotaja vratim sebi. Ko nije protnuo svoj život kroz srce kao kroz iglene uši, neće razumeti. Način koji sada primenjujem, jedva da sam mogla zamisliti kada sam počela da ga vidam. To više i ne liči na lečenje u uobičajenom značenju reči. To je spor i mukotrpan posao. Cilj one vežbe sa Šekspirom bio je da se Minotaj bar tokom te vežbe izmesti iz svoje mržnje na budućnost i prebaci u bilo koje drugo vreme i mesto, u ovom slučaju Makbetovo. To bi bio prvi korak na putu njegovog povratka natrag ka meni. Korak od mržnje ka ljubavi. Ali stvari nisu krenule glatko. Pre neki dan konačno se pokazalo da kura sa Šekspirom nije dovoljna. Na javi više nisam mogla da utičem na njega. Bliža sam mu dok spava, nego dok je budan. Nije ni čudo. Na javi Minotaj je počeo da prati iz sata u sat ratna zbivanja. Ujutru je kupovao novine - "Politiku", "Blic" i "Danas" pa je upoređivao njihove izveštaje o bombardovanju. Uveče je na televiziji hvatao naizmenično BBC, Studio B, hrvatske kanale, CNN ili BK. Noću je pratio radio vesti Studija B i vesti koje su se mogle dobiti preko elektronske pošte, u kasne sate radio Crne Gore ili sajtove War against Yugoslavia INET i CNN na internetu. Bio je van sebe slažući danonoćno kockice. Spavao je sa bubom tranzistora u uhu. Umeo je tačno napamet da kaže šta je, gde i kada porušeno od mostova do sela. Nisam više znala kako da ga iščupam iz tog dvostrukog rata, rata koji je buktao oko nas i rata koji se kao u razbijenom ogledalu ponavljao u njemu. Bojao se požara u susedstvu koji bi zahvatio i nas, ili još više otrovnih oblaka koji su se dizali iznad razorenih postrojenja u Pančevu, ili ekološke katastrofe ako Nato bombarduje Barič. Morala sam da pređem na dodatni postupak koji moj vrač zove "lečenje snovima". U snu niko nema ime. Zovni usnulog tuđim imenom, ako je muško možeš i ženskim, probudiće ga tvoj glas, a ne njegovo ime. Zato veliki upliv na sanjača imaju reči koje mu se kazuju pošto je zaspao i izgubio ime, dakle, reči ubačene pravo u san. U zavisnosti od toga šta mu se šapuće ili čita dok spava, njegove misli se menjaju. U tome je ležala mogućnost da se Minotaj promeni bar dok je van jave. Tako sam počela svake druge večeri, čim zaspi, da rasklapam neku knjigu i da mu čitam. Tiho, skoro na uho, pazeći da ga ne probudim, čitala sam mu po jednu stranicu. Kao lama što čita nad umirućim svoju knjigu, sedim uveče ja nad usnulim Minotajem i čitam naglas našoj ljubavi koja umire. A napolju nad nama šište rakete. Kad ih pogodi protivavionska artiljerija, čuje se kao da se u nebu cepa ogromni metalni rupičasti sag. Ako udare blizu, Minotaj se budi i moja vežba je propala. Ako ne, nadam se da mu je u uhu nešto ostalo. Kap ljudske reči, umesto kap nečije smrti. Morala sam da natrapam na tekst koji će nekim meni neznanim sticajem okolnosti oživeti i pokrenuti u Minotaju našu umornu ljubav, njegov uspavani ljubavni nagon. To je bila igra na sreću. Ukratko, preporučeno mi je da mu čitam priče o čuvenim parovima. Ne samo ljubavnim. Čitala sam, dakle, dok su padale bombe na Beograd, na Zemun, Novi Sad, na Sombor, Niš, na Kosovo, Prištinu, na Crnu Goru...Čitala sam nadohvat ruke prepuštajući slučaju da nam pomogne, legende o Putifaru i njegovoj ženi, o Abelaru i Heloizi, o Davidu i Golijatu, o Gogenu i Van Gogu, o Geteu i Helderlinu, o Vuku i Mini Karadžić, njegovoj kćeri, o kosovskom knezu Lazaru i carici Milici, o Tesli i njegovoj mački. Čitala sam Kavafija, Zlatoustog, Kortasara, Jovana Damaskina, Kalvina, Dostojevskog, ili svetog Ćirila. Čitala sam na srpskom, na engleskom, grčkom ili ruskom. Jezik u stvari nije bio važan. U snu čovek razume sve jezike, san je predjezička institucija. Tako je to trajalo oko dve sedmice. U međuvremenu oboreni su mostovi u Novom Sadu na Dunavu i razorena zgrada nekadašnjeg Centralnog komiteta na ušću Save. Minotaj je čuo proročanstvo da će u Beogradu biti najteže između dva snega i stalno je pratio vremenska predviđanja u nadi da će se proleće okrenuti (kao što je bilo aprila 1941) i da će opet pasti sneg. Ali, sijalo je sunce. Na moj očaj on i dalje nije pokazivao znake zainteresovanosti za mene ni na javi ni u snu. Pod trbuhom mu je bujao ogroman žbun kose tako da je mokrio kao kroz travu, ali štiva u njemu nisu pokrenula nikakav ljubavni prohtev. Jer i u slučaju umiranja ljubavi, isto je kao i u slučaju smrti čoveka - umrli odlučuje hoće li slušati lamu koji mu čita knjigu, ili ne. Visoko nad nama javlja se još jedna, nova, dosada neupotrebljena noć, devičanski čista, mirisava i puna Natovih bolida i drevnih zvezda koje prvi put svetlucaju kao ljudske misli u ovom novom mraku. Tamo je negde među njima i Minotajeva misao. Kako je otkriti nevidljivu? Kako je vratiti meni? Pred našim očima s druge strane reke velika kugla svetlosti bešumno sleće na zemlju, a za njom dolazi gromoglasna eksplozija iz koje izrasta veliko drvo dima. Ono se brzo i naočigled grana i raste ka nebu kroz noć. // Promena pisma / Projekat Rastko / Književnost / Milorad Pavić / Bik i Vaga // |
![]() |