Velibor V. Džomić: Golgota Mitropolita Crnogorsko-primorskog Joanikija

Predgovor

Navršila se pedeset i jedna godina od mučeničke smrti Mitropolita Crnogorsko-primorskog Joanikija Lipovca (+ juni 1945). U toku toga pola vijeka sve je činjeno da bude kao da nije ni bilo ovog po mnogo čemu izuzetnog jerarha Crkve Hristove na svetosavskom tronu Svetog Evstatija prevlačkog i Svetog Petra Cetinjskog. Njegovim ubiocima kao da je bilo malo što je "likvidiran" bez suda i presude. Ukraden mu je i grob: ni do danas mu se ne zna groba ni mramora! Očevidno neko je imao potrebu da on nestane iz pamćenja. Kako on tako i više od osamdeset najboljih sveštenika Mitropolije Crnogorsko-primorske, od kojih su većina ostavili kosti oko Maribora, Kamnika, Zidanog mosta... Ko je bez groba i spomena, taj, znači, nije ni postojao, a onda nema ni zločina ni zločinca!

No, čovjek snuje a Bog određuje. Silom Božjeg Promisla i djejstva, i svesabirnog Božjeg pamćenja, neizbrisiv je i neuništiv ljudski lik; neiskorjenjiva su svjedočanstva o ljudima, naročito pak o onima koji su svojim djelima sebe upisali u Božju knjigu vječnog života.

Ova knjiga svjedočanstva i dokumenata o "Golgoti Mitropolita Crnogorsko–primorskog Joanikija Lipovca" to jasno potvrđuje. Njome i njenim svjedočenjem po prvi put poslije drugog svjetskog pokolja izranja iz tame zaborava živi lik ovog rijetkog čovjeka i Sveštenomučenika među cetinjskim Mitropolitima.

Mitropolit Joanikije je bio kratko vrijeme, svega četiri godine i nekoliko mjeseci, na tronu crnogorskih Mitropolita. Ustoličen je u februaru 1941. godine, uoči tragičnih martovskih i aprilskih događaja, ubijen je u završnici rata (1945. g.). Služio je kao Mitropolit Bogu i rodu u jednom od najtežih vremena, kako za Mitropoliju tako i za Crnu Goru, Srpski narod i evropske narode uopšte. U tom krvavom i krstonosnom dobu, Mitropolit Joanikije se našao ukliješten između čekića boljševičkog komunizma i nakovnja paganskog nacifašizma. Dvije ideologije i ideje, obadvije bezbožne i tirjanske, iznikle iz istog otrovnog korijena, pridobijale su, u svome imperijalnom i totalitarističkom pohodu na svijet, silom ili milom, milione slugu i izmećara. Jedna, nacifašistička, zaslijepljena obogotvorenjem tla, krvi i rase; druga, marksističko-boljševička, obogotvorenjem dijalektičkog materijalizma i klase, oblile su krvlju Evropu i svijet, vraćajući ljudski rod, na prvom mjestu hrišćanske evropske narode, dohrišćanskom paganizmu i to - ognjem i mačem. Pri tome je nacifašističko zlo bilo brzo od većine evropskih i drugih naroda prepoznato po plodovima svoje antibožne i nečovječne surove sile i nasilja. Komunizam staljinističko-boljševičkog tipa je uspijevao da prikriva svoju demonsku pozadinu i obrazinu idealom "novog poretka" ljudskog društva, nebivalog u istoriji, obećanjima čarobnog ustrojstva raja i carstva sreće na zemlji.

Poslije početnog saveza i saradnje (1939-1941) ove dvije totalitarne ideologije, samo prividno oprečne, sukobile su se, radi svojih interesa. Boljševički staljinizam, ukazujući s pravom na zločinačku prirodu nacifašizma, svojim antifašizmom je iskoristio urođeno rodoljublje i otadžbinsku snagu prvo ruskog, pa onda i ostalih slovenskih naroda i prikazao se kao nosilac ljudskog napretka, čovječnosti i slobode. Međutim, kad se sagledaju ta tragična istorijska zbivanja sa sadašnjeg postojanja, postaje nam jasno da je on ustvari, kao pred kraj Prvog svjetskog rata, koristio ratnu nesreću i bijedu naroda, radi ostvarenja svojih mračnih revolucionarnih ciljeva, ne birajući pri tom sredstva. Na ruku mu je išla i nesumnjivo, duboka duhovna, moralna i socijalna kriza i poročnost društvenog života, koja je zavladala između dva rata među evropskim narodima i državama, pa otuda i u našem narodu i ondašnjoj jugoslovenskoj državi.

Mitropolit Joanikije Lipovac, dugogodišnji pedagog, kao svestrano obrazovan, uman i duhovan. čovjek, jasno je shvatio od samog početka sa kakvim se dvostrukim zlom suočio njegov narod i svijet uopšte njegovog tragičnog vremena. Iz tekstova koji slijede se jasno vidi da je on bio potpuno svjestan velike duhovne i moralne krize koja je bitijno ugrozila identitet hrišćanske Evrope i evanđelske vrijednosti na kojima je taj identitet stoljećima izgrađivan. U tom smislu on je Italijane i Njemce shvatio za ono što su u stvari bili - kao okupatore, prinudno prihvativši nametnuti status "roba" u odnosu na "gospodara". Odrastao u Primorju, kraju koji je vjekovima bio u sličnom položaju, i to u vremenu austrougarske vladavine i okupacije, bio je prinuđen da se spolja prilagodi nastalom stanju stvari. Međutim, iz svega se vidi njegova trezvena unutarnja snaga otpornosti, svojstvena našim Primorcima, bez koje bi oni davno iščezli kako u duhovno crkvenom tako i u nacionalnom pogledu. Glavni razlog evropske tragedije i bratoubilaštva naroda, koji su, kako sam kaže, davno primili Hrišćanstvo, on nalazi u tome što su "ostali bez iskrene hrišćanske ljubavi". To je uzrok "sadašnjem krvoproliću i izvor tragedije golgotskog mučenika". Ljudi su podivljali, postali krvožedni. Došlo je do sukoba idealizma i materijalizma, ljubavi i gordosti i samoživosti, carstva zemaljskog i Carstva Nebeskog, božanskog i Demonskog.

Tu radikalnu polarizaciju između dobra i zla "idealizma" i "materijalizma", Isusa Hrista i Karla Marksa, odnosno puta Hristovog i puta Marksovog Mitropolit uočava naročito u bezbožnom komunizmu. Prijemčivost za njegove ideje u narodu, naročito kod omladine, on nalazi u zavladalom vjerskom indiferentizmu i bezvjerju; u projavljenoj oskudnosti duhom pobožnosti i milosrđa, čak i u nekim manastirima, u predratnom zavladalom "orgijanju", potrazi za slastima i uživanjem i pomanjkanju onih "koji tražiše ljubavi, pravde i istine". No, namjesto da se traži obnova društva u obnovi vjere, morala, pravednosti i milosrđa, u duhovnom i moralnom i sveukupnom preporodu, omladina, koja je "zaplivala u mutnim komunističkim vodama", po neiskustvu, prevarena, misli "da će otrovani organizam narodni izliječiti, ako mu nadodaju još više i najjačeg otrova". Nepravda, korupcija i druga zla u društvu, kaže on, pothranjivali su i širili i bili kvasac za ovaj novi još gori otrov za društvo.

Iz onoga što je Mitropolit Joanikije zabilježio u svojim tekstovima jasno se vidi da on nije antikomunista po inerciji ili radi očuvanja postojećeg društva čije poročnosti je potpuno svjestan. Očevidno, on je komunizam proučavao i prije nego što je ušao u vrtlog krvavog bratoubilaštva i revolucije. Otuda on zna da je Komunistički manifest, ne prosto priručnik nove socijalne doktrine, nego "katihizis nove proleterske religije". Njemu je jasna metafizičko-demonska i pseudoreligiozna pozadina komunizma kao socijalnog pokreta. Bio je nesumnjivo podrobno upoznat sa krvavim pirom prethodeće sovjetske revolucije. Zato se nije začudio što su komunisti, od samog početka svoga djelovanja u Crnoj Gori, počeli obesvećivati svetinje, otimati tuđu imovinu, bacati u jame, ubijati najbolje ljude. Njegov duh i djelatnost je ugrozio porodicu, moral, srpstvo, Pravoslavlje, kulturu čovječanstva. Sukob koji je trajao u toku cijelog rata bio je po njemu sukob između komunističke partijske organizacije, nacionalista i okupatora. Njegovo tragično svjedočanstvo, zasnovano na iskustvu, potvrđuje, kako sam kaže, da su komunisti sektaši, zaljubljenici u svoje ideje, nekritični i sebični kao svi sektaši; njima nije ideal istina, već njihova bezbožna doktrina i stranka. Ova njegova analiza kao i tvrdnja da za njih "ne postoji Bog i duša", da ugrožavaju duhovno biće naroda i sve običaje, odriču svetost, molitvu, post - pedeset posljeratnih godina su potvrđivane u istorijskoj realnosti. Od samog početka ustanka on je primijetio da su komunisti pobili više svoga naroda nego li Italijana; da su okrvavili ruke bratskom krvlju, "najavili borbu i nepoštedno je poveli protivu svih duhovnih i moralnih tekovina našeg naroda", prouzrokovali godine nezapamćenog terora i haosa. Nije, dakle, on bio protiv njih zato što su vodili borbu protiv okupatora i što mu je bilo do saradnje sa fašistima, nego što su pod plaštom te borbe izvodili krvavu revoluciju, uništavali Crkvu i sveštenstvo, ostavljali iza sebe strah i pustoš u moralnom i materijalnom pogledu. Jednostavno on je proročki shvatio dugoročnu opasnost od ove svjetske "prevratničke" ideje. Vrijeme je pokazalo da je zaista nacifašizam bio opaka ali prolazna bolest na tijelu Evrope (nijesu li države koje su bile njegovi zagovornici, otrijeznivši se od te pošasti, danas vodeće zemlje u svijetu u ekonomskom, tehničkom, kulturnom i svakom drugom pogledu?). Države pak i narodi koje su poslije poraza nacifašizma upale u dugoročnije komunističko ropstvo, nijesu li danas, pedeset godina poslije rata, društva anarhije i haosa, socijalne i moralne bijede?

Mitropolit Joanikije je to na vrijeme predvidio i svoje prozrenje i svjedočenje mučenički platio. A zajedno sa njim njegovi najbiraniji sveštenici, novomučenici Crkve Hristove i mnoštvo naroda i biranih prvaka narodnih.

Pored ovoga što ova knjiga otkriva lik njegov kao lik svjedoka vjernog Hristovog u svome vremenu, ona nam ukazuje i posvjedočuje ga, kao izvrsnog pedagoga, brižnog duhovnog oca o svome sveštenstvu i narodu, čovjeka velikog milosrđa i čovjekoljublja. Ponižavajući se pred okupatorskim vlastima svojim molbama i diplomatskim učtivostima, on je spasio i vratio svojim domovima na stotine interniranih i po logorima Albanije i Italije, ali i po zatvorima u Crnoj Gori, maltretiranih. Kao Mitropolit i kao predsjednik Crvenog Krsta Crne Gore učinio je sve što je bilo u njegovim moćima da ublaži narodnu nesreću, nemaštinu i sirotinju. Pri tome nije gledao ko je čiji i kojoj strani pripada. Iz molbi se vidi da je pokušavao da zaštiti i zatvorene komuniste, tvrdeći da je među njima najviše zavedenih, prevarenih. Ima ih dosta, kaže, moleći da budu oslobođeni, koji ne znaju šta je komunizam; neki su na silu prevareni, neki samo pod sumnjom, neki iz mode... Obilazio je svake godine bolnice, zatvore, stradalnike i nevoljnike.

No, na kraju, kad je došao na njega red, za njega nije bilo milosti. Međutim, iz objavljenih zapisa se jasno vidi da se on nije uplašio. Znao je cijenu mučeništva prvih hrišćana i njime se nadahnjivao, jer je znao i njihovu pobjedu, kao i to, šta čeka one koji izdaju Hrista kao Juda.

Kao da je znao kakav će mu biti kraj, u Uskršnjoj poslanici (1943) poziva na nošenje krsta, podnošenje gonjenja, poniženja i stradanja, možda i krsta mučeništva. Pozivajući u istoj poslanici na stradanje on i sebe i druge poziva na hrabrost, pa kaže karakteristično: "Ali to ne treba da nas plaši, naprotiv to treba naša srca da ispuni radošću, jer time se udostojavamo velike časti da budemo slični Gospodu Hristu. On treba da nam bude ideal, on svijetli primjer, on sveti ugled". Tako mu je puna nade i vjere u Vaskrsenje Hristovo i Uskršnja poslanica, posljednja koju je poslao svojoj pastvi, iz aprila 1944. godine.

"Dobar pastir jer što kaže inom, i sam svojim potvrđuje činom". Tako je i Mitropolit Joanikije, sve što je napisao i rekao i što je druge učio i savjetovao - posvjedočio i potvrdio svojom mučeničkom smrću. Ostao je vjeran Hristu i svome narodu do smrti, smrti mučeničke. Grob mu ne znamo ali je njegovo ime i njegov podvig sve prisutniji među nama i u nama a lik sve svjetliji i čudotvorniji. Zato mirne duše i blagodarnog srca Bogu i Njegovom Mučeniku, završavamo ovaj kratki Predgovor molitvom: Sveti Sveštenomučeniče Joanikije, moli Boga za nas"!

Mitropolit Joanikije - svešteni mučenik XX vijeka

Otvarajući pola vijeka zatvorene skrivnice istine otvaramo svoju dušu pred Raspetim i Prvovaskrslim Gospodom Isusom Hristom. Ko sve nije bio zatvoren u komunističkim skrivnicama za ovih pola vijeka?

U njima su bile zatvorene duše, imena, likovi, krstovi, ikone, pamćenje.

Oni koji su ih zatvorili mislili su, kao i oni koji su Hrista raspeli, ubili i u pećinu zatvorili i pećinu zapečatili, da će ih odvojiti od naroda kome su pripadali i Crkvi kojoj su do smrti vjerno služili.

Takav je slučaj i sa novim Sveštenim Mučenikom Mitropolitom Joanikijem.

Ko se nadao i ko je mogao da zna da će bogomudre riječi Mitropolita Joanikija, izgovorene u strašnom i tegobnom vremenu, odjeknuti do naših dana?

Objavljivanje njegovih poslanica, leleka, vapaja i zanimljivih dopisa i prepiske, u vremenu kada je prošlo nešto više od pola vijeka od njegove mučeničke smrti, na najbolji i najistinitiji način slika tragizam bratoubilačkog rata u Crnoj Gori kao i stanje Crkve Božije u Crnoj Gori u pomenutom periodu.

S druge strane, široj javnosti se prvi put posle pola vijeka pruža prilika da preko ovih autentičnih istorijskih dokumenata upozna vjeru, ljubav, podvig, žrtvu, mučeništvo i nacionalnu crtu ovog velikog jerarha i mučenika Crkve Božije.

Neka bi sve nas u Crnoj Gori i širom svih pravoslavnih zemalja Gospod Isus Hristos, Kome je vjerno služio blaženopočivši Mitropolit, sabrao oko najuzvišenijih ideala na zemlji koje je riječju, djelom i krvlju propovijedao Sveštenomučenik Joanikije Cetinjski.

Na Cetinju,

Pred Vidovdan 1996. g.

Velibor V. Džomić

Životopis Mitropolita Joanikija (Lipovca) >>